Ralje u raju

… Svi su plivali u krug oko mene, ka u nekoj vojnoj formaciji. Onaj najveći je ima usta ka cerek Franje Tuđmana. Osjećaj je divan, biti bespomoćan sisavac u vodenom…….

Ostajem bez arije (zraka),ali mi se nikako ne ide na površinu! Okružen sam pejzažom ka’ iz animiranog filma U Potrazi za Nemom. Plićak prepun raznobojnih koralja u prekrasnom, prozirnom moru koje se igra sa refleksijom sunčevih zraka. Na tisuće obojanih riba plivaju uokolo. Bezbroj boja, šarenilo svakakvih vrsta. Držim se za koralj i gledam u ogromnu ražu ispred sebe kako se zatrpava u salbun (pijesak) . Gleda me sa buljavim očima poput Steve Buscemija . Pluća mi otkazuju, kao da će se raspuknuti, ali još mi se ne ide na površinu.

Izronim, udahnem vlažan zrak i otvorim oči. Nebo boje Dalmatiskog barjaka (zastave) prošarano sa bucmastim oblacima. Pupasti i pjenasti tamo negdi na horizontu su zalivali atole, palme i morsku bonacu.

Spustim pogled na moj škoj (otok) i nasmijen se oko glave od napada lude sriće. Maleni pješčani atol sa svega nekoliko kokosovih palmi na njemu. Spoj bilog salbuna (pijeska), zelene vegetacije i velikog plavetnila neba i mora. Ponovo zaronim nakrcanih pluća i sritan ka Hercegovac u Zagrebu. Ponovo ka u nekom tropskom aquariju, nekog mega velikog zoološkog vrta u super bogatoj zemlji. Ka u filmu Plava laguna, kao nekad davno u Papuanskim lagunama.
Provlačim se kroz koraljne grebene, ronim ispod izvanzemaljskih oblika i uz bok najdivnijih riba koje san do tada vidija. Žarko crvene, sa njima u društvu tamno smeđe sa uzdužnim žutim crtama, pa neke glavate papigaće, pa raže od dva metra. Jednostavno van bude ža’ šta morate izranjat. Bogatstvo životinjskog svita u ovom raju je nestvarno. Toliko vrsta koralja, riba, rakova i glavonožaca se ne može vidit na drugim mistima. Odi je to sve skupa u nekom harmoničnom gibu. Plovi, gricka, pliva, živi.

Usne su mi poplavile a prsti na rukama se zgužvali. Nije mi padalo na pamet izaći iz plave likarije. Opet san iša’ šoto (ispod) i opet vidija nešto novo. Jato velikih barakuda se lino gibalo na dohvat ruke. Zubate im vilice blago razmaknute. Izgledale su opako, ali niti malo agresivno. Spustija san se na dva metra dubine i nježno uhvatija za grbavi koralj purpurne boje. Promatra san jato barakuda koje su sporo nestajale u modrini. Opet san mora po ariju, dredovi su se bestežinsko igrali sa morskom strujom isprid face mi.
Kroz njih san vidija nešto veliko kako dolazi kroz valovite, srebrene zrake sunca. Razmaka san dredove i ugleda morskog pasa (psa) kako lagano pliva u tom karakterističnom modu. Dolazija mi je u susret, a ja san mora izronit po zrak. Srce mi se uzlupalo od adrenalina, nisan nikako tija skrenit pogled sa mrcine jerbo nisan zna kako će reagirat. Dok mi je faca vanka, ‘oće li me baja napast? Brzinski udahnem i opet šoto, uff bija je svega par metara od mene i pliva je u krug. Gleda san mu te hladne oči, te crne krugove kako me radoznalo mirkaju.
Zbog uzbuđenosti i brzog lupanja srca zrak koji san udahnija je duplo brže iscurija iz mene nego do sada. Opet na površinu, duboki izdah, duboki uzdah i šoto. Sada ih je bilo nekoliko, od onih priko dva metra, sve do onih malenih koji su bili dugi ka moja ruka. Svi su plivali u krug oko mene, ka u nekoj vojnoj formaciji. Onaj najveći je ima usta ka cerek Franje Tuđmana. Osjećaj je divan, biti bespomoćan sisavac u vodenom svitu okružen morskim pasima.
Sve te silne oči uprete u tebe, slabašnog i nespretnog. Ti hladni pogledi , riblji pogledi. Opet kroz površinu po ariju i nazad u tišinu koja je zvonila u uhu kao taiko bubnjevi. Adrenalin u uhu stvarno bubnja poput polugolog japanca koji drvenom palicom udara u gigantski odaiko bubanj u prepunoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ekipa je počela brže plivat i raznim smjerovima, izgledali su koda se svađaju, ali zapravo nisu. Veliki se zaletija prema meni ka munja da bi svega metar od mene skrenija u stranu.
Lažni napadi izazvani meni nepoznatim razlogom. Ako mi onda srce nije puklo na komadiće, neće nikad u životu. Izronija san i zaurla iz sve snage, ne iz straha već iz ogromnog gušta i sriće. Osta san malo duže na površini i nada se da ću vidit njihove leđne peraje, ali nisan vidija ništa. Površina je bila ravna ka ulje i izgledalo je ka da ništa ne skriva. Međutim onog trenutka kada uroniš facu u plavetnilo jasno vidiš dvadesetak pasa kako kruže oko tebe.
Bija san sritan ka Dalaj Lama, bar mi je faca toliko nasmijana bila. Svjestan nevjerojatnog trenutka u kojem san se nalazija. Svjestan ZIONA koji me punija pozitivom i skromnošću. Zaronija san ponovo i vidija da ih je manje, vjerojatno su se zasitili svoje nove igračke. Plivali su na dohvat mi ruke i svaki put kad bi ih tija pomazit vješto bi izbjegli dodir.
Naše druženje je potrajalo par sati, ja san cili pomodrija od tolikog bućkanja. Kada me i posljednji pas napustija naglo san osjetija da mi je zima, onako friško za izaći na obalu. Već je sunce bilo na zalazu i narančasto, crvena nijansa je zarobila nebo. Zlatni odsjaji su ocrtavali moj atol, palme na njemu i moju brodicu na ankori (sidru).

Dok san korača kroz plićak, zabija noge u meki pod, nisan se moga prestat smiješit. U glavi mi se motalo: ”Pogledaj se Bađune di si i kako ti je, a tamo di si odrasta sada je oko nule i ljudi nose bunde i kapute. Ti deboto (skoro) gol plivaš sa Morskin pasima, bos gaziš kroz prozirno more bez čizama, šala, bunde……”