Možemo biti pametniji – nije teško!

Jedan od lipih načina za opuštanje je svakako trčanje. Pa tako kad mogu, kad san u civilizaciji i iman vrimena, uvik se zaputin na taj oblik razbibrige. Trčan san i po favelama, slamovima, bogatim četvrtima, siromašnim, opasnim, bezopasnim. Po blatnjavim stazama, urednim cestama, plažama, makadamima, obraslim putevima, uzbrdicama i nizbrdicama. Sa komarcima, muhama pomahnitalin pasima, rojevima pčela, hrpon dičice, sportašima, iguanama, konjima, tovarima (magarcima).

Malo puta su me ljudi pokušali napast, ali bilo je i toga. Zadnji put u Bogoti na mojoj uobičajenoj ruti u rekreacijskom parku usrid sektora 3 san trčkara opušten. Sitna kišica je sipila, nije uopće smetala, samo je povećavala osjećaj svježine koji mi je godija u dlakavim nosnicama i čistim plućima.

Slušalice u ušima, mobitel u ruci dobra glazba u uhu. Užitak. Mobitel u ruci nije baš dobra praksa, u ovim djelovima se događaju napadi zbog te realno bezvridne stvarčice u ruci. Čak se život izgubi zbog tog govneta. Protrča san kraj dvojice sumnjivih likova, registrira san ih i ćutija njihovu zlu energiju. Način na koji su me pogledali mi je upalija alarm. Moj oprez se poveća, sada više nisan gušta (uživao) u ambijentu, već san se skoncentrira na možebitni napad.

Staza je bila u krug i postojale su dvi opcije za mene. Izaći iz staze i otrčat doma, ili nastavit i vidit šta će se dogoditi. Opcija dva je bila glupa, ali san se odlučija za nju. Zašto? Možda zbog ponosa, kojeg triba smanjit, možda zbog radoznalosti, koju mogu kontrolirat, možda zbog adrenalina, bez kojeg mogu ili možda zbog nedostajanja dobre tuče, koja mi zapravo i nedostaje toliko. Smanjija san glazbu i protrča ponovo kraj njih.

Zrak je pišta iz njega ka iz probijenog baluna (lopte), jadnik se presavija pa zamota u sebe ka burek ili štrudla od jabuke. Pomodrija u licu, ka pas modrulj. Drugi se iznenadija i skočija na noge, krenija prema meni. Ukopa san se u gard i reka:’ ‘Vamos a ver quen va a morir!” (Idemo viditi ko će umrit).

Like je proguta knedlu punu šljiva, jedva mu je prošla kroz stitnuto grlo. Odusta je od napada i vratija se svom kolegi koji je još uvijek pokušava doći do zraka, ka špar izvađen udicom na Omiškom mulu. Nastavija san trčat, ka da se ništa nije dogodilo. Ponos mi je šapta na uho, kako san jak, kako san spreman, sposoban, hrabar. Ponos je potpiriva ego toliko da san i uživa u tom događaju, međutim jako brzo san se osvistija.

Pomislija san kako san istinska budala. Kako san reagira potpuno glupo. Ne zbog toga šta san bija neoprezan i šta su ta dvojica mogla biti naoružani. Jednostavno san se loše osjeća zbog urađenog. Možda su me ta dvojica napala iz teške neimaštine i siromaštva. Ne opravdavam ih, ali bilo bi puno bolje da san samo na prvi alarm otrča doma u zagrljaj svoje negre. Pa na kraju krajeva nisan sam da se bahatim u situacijama koje mi nisu potrebne. Ima ljudi koji me vole i koje bi neka moja dežgracija (nevolja) pogodila.

Fala bogu na tome, jer to znači da nisan govno o čovika. U biti ko san ja da sad krojin pravdu toj dvojici, bilo je baš nepotrebno protrčati pored njih drugi put. Dokazivanje nečeg samom sebi li hranjenje moga ega i ponosa. Bezveze.

Biti pozitivan, dobronamjeran, milostiv, velikodušan, razuman, miran, susretljiv i skroman nije teško. Dovoljno je malko pripazit, usmjerit se u određenim situacijama. Osvjestit to u sebi, pustit ljubav da kola kroz nas, razumjevanje i toleranciju.

Znam, ponekad se događaju ekstremne situacije koje nas maknu sa tog puta. Situacije koje bude zviri u nama, koje alarmiraju instinkt za preživljavanje, za borbu i bitku. Nekad se ne može ljubavlju ništa postići.

Istina, ali mi smo ti koji možemo pametno birati i izbjegavati situacije koje se hrane sjenom. Negativnost koja se gomila u ovom svitu. Mi možemo biti pametniji. Nije teško.