Zaustavija san auto staro šezdesetak godina, kabriolet koji je zvuča ka traktor. Vozač je izgleda ka ostarjeli Pancho Villa. Crnih četinastih brčina i mrkog pogleda…… Ljepljiv od znoja, probudija san se uz prastari zid sa kojeg se trunila ispucala žbuka. Razmaka san kapke skorenih krmelja te pustija žute zrake sunca da prodru u mene. Poput […]

Zaustavija san auto staro šezdesetak godina, kabriolet koji je zvuča ka traktor. Vozač je izgleda ka ostarjeli Pancho Villa. Crnih četinastih brčina i mrkog pogleda……

Ljepljiv od znoja, probudija san se uz prastari zid sa kojeg se trunila ispucala žbuka. Razmaka san kapke skorenih krmelja te pustija žute zrake sunca da prodru u mene. Poput starog ofucalog mačka san se isteza po lancunima (plahtama ) koji su vonjali na vodenu svježinu bez praška. Pucketanje u zglobovima mi je ugodno odzvanjalo u ušima.
Spustija san noge na škripavu dasku poda i onako gol i sjajan došeta do ponistre (prozora ). Radija san thai chi koda san u maglenom parku Singapore-a, a ne u oronuloj zgradi Havane. Kroz daske je struja slani topli povjetarac i sušija mi kožu. Gleda san Malecon u koji su udarali valovi vječno plavog mora. More je podsjećalo na moj Dalmatinski Jadran, ali samo podsjećalo.

Spustija san se niz spiralne skale (stube), proša pokraj lajavog susida koji me zaigrano pozdravija. Bija je to crni jazavčar, kubanska inačica njemačke rase. Izaša san na kalu (ulicu) pozdravija starog koji je projaha isprid mene na tovaru. Ima je kubanku u ustima, šešir na glavi i nigdi mu se nije žurilo.
Nasmijen se, pogledan u plavo nebo i zahvalin se svemogućem na srići slobode koju san osjeća. Dođen do molekona (poznati zid koji štiti Havanu od morskih valova ) i skakutajući poput vrapca krenem prema nigdi. U tom radosnom skakutanju mi zakruli želudac, oh jučer popodne san ima zadnji obrok. Bija je to jastog sa žara, uh koliko san samo jastoga potaraca u Kubi, naša san način kako jeftino jist ovu deliciju koja je doma u Dalmaciji preskupa i precijenjena.
Doša san na ponistru neke kuće iz koje se širija vonj frigane (pržene) ribe. Povirija san unutra i vidija debeljuškastu šjoru kako mi se smije. Krupni sjekutići bljesnu u sjeni. Kažem joj da bi četiri ribe. Ona ih izvadi iz ulja i stavi mi ih u ruku. Uzme pesose i pozdravi me. Da, judi moji oni nemaju niti najobičniji papir ili papirnati pjat (tanjur), ništa! Hranu dobijete u ruke i to je to. Bija san zaljubljen u ovu jednostavnost. Riba je bila ukusna, mačkama san bacija kosti i ostatke i onako masnih ruku i gubice nastavija skakutat starim asfaltom

Zaustavija san auto staro šezdesetak godina, kabriolet koji je zvuča ka traktor. Vozač je izgleda ka ostarjeli Pancho Villa. Crnih četinastih brčina i mrkog pogleda. Tija san ići na plažu, bila je blizu, svega nekoliko kilometara. Kad san tamo doša, uživa san u bilom salbunu (pijesku) i tirkiznom moru u sjeni kokosovih palmi. Promatra san malobrojne ljude koji bi tu i tamo nailazili.

U daljini san vidija starca uličara. U dronjcima, bos, hoda je po plaži noseći crnu vriću od smeća preko ramena. Njemu u susret je hodalo dvoje stranaca, vjerojatno europskih zapadnjaka. Ona je bila građena ka morž na slaboj dijeti dok je on više izgleda ka tuljan na tajnom zadatku. Mimoišli su se i starac ih je onako ovlaš stidljivo pogleda. Svega nakon nekoliko koraka, prema starcu se kotrljala novčanica od deset eura nošena morskim povjetarcem.
Stari je ugleda, bljesnu mu oči u nevjerici, slabašno se sagne i dograbi je. Drži je u rukama ka mater dite i osvrne se bojažljivo oko sebe. Trgne se i pogleda u dvoje morskih sisavaca sa kojima se maloprije mimoiša. Ostavi svoju kesu punu limenki na pod i slabašno potrči za njima. Kada ih je sustiga potapša muškog po ramenu i pita ih jeli novac njihov. Jasno san vidija kako su mu se stranci srdačno nasmijali i rekli kako nije novčanica njihova. Starac se ozarija u licu i nekako u nevjerici ne ispuštajući blago iz vida krene natrag po svoju kesu.
Doša je do nje, pelikani su proletili tik uz njega prema meni. Popratija ih je pogledom i onda ugleda mene koji je sidija naslonjen na deblo kokosove palme. Stega je konop kojim je drža gače (hlače) na struku, podiga je kesu koja je zazvonila iznutra i krene mi u susret. Sritan se smija i naposljetku sta isprid mene. Pokaže mi novčanicu i pita: ”Gospodine jeli ovaj novac vaš, možda ste ga izgubili, vitar mi ga je donija prid noge maloprije.”
Ima je prekrasne tople oči koje su isijavale dobrotu kroz gusto nabijene bore. Ima je kratku, sidu, ježastu kosu. Sidu bradu od nekoliko dana, sitan, ali nekako čvrst za svoje godine. Na njemu bilo sivi dronjci, rupe i poderotine, bose noge kvrgavih prstiju i tanke, žilave ruke. Njegova gesta me toliko dirnula da me instant popravija ka osobu. Nikad neću zaboravit čovika koji nema apsolutno ništa materijalno, čovika čiji je duh velik ko Himalaja.
Čovika koji mi je gotovo bez rići reka :” Bađune, postoje dobri ljudi na ovom svitu.” Blago san ga pogleda i nasmiješen mu reka :” Ne gospodine, to je vaš novac. Vama ga je vitar donija.” Nasmija se jednim od najlipših osmjeha u mom životu iako nije zube ima. Toliko iskren, toliko topal i toliko pošten da je bija sto puta lipši od onih Hollywood-skih porculana šta krase umjetne osmjehe bogatih.
Starac pogleda u moje oči, opet se nasmije, pogleda u nebo i kaže:” Dva miseca netriban skupljat limenke, imat ču šta jest dva miseca. Pogleda u kesu sa limenkama i kaže:” E ovo ću poklonit svom prijatelju.” Pozdravili smo se i sritan je odskakuta dalje niz plažu.
Osta san sam naslonjen na deblo, vitar mi se igra sa dredovima i nikako nisan moga izbacit taj starčev osmjeh iz glave, tu skromnost, tu blagost, tu plemenitost. Jednostavno me razoruža. Koliko god je njemu dobro došla novčanica, meni je došla njegova prisutnost i ono šta san naučija tog dana. Poštenje je prekrasno. Darežljivost i nesebičnost su divni. Uistinu vas duhovno iscjeljuju, duhovno rastete i jednostavno postajete puno bolja osoba.
Hvala ti bezimeni gospodine šta si me naučija predivnim stvarima u životu, sa jako malo rići si mi puno reka. Do dan danas si mi učitelj i u svim situacijama kada mi ego i tamni pas zapivaju u uho, tvoj blagi glas i prekrasan osmjeh ih odbiju bez naprezanja. Hvala ti dragi starče .