”Kako znaš da nije otrov unutra?” Stalno me skenira i ulazija u moju dušu. ”Neznam!” Istinu san govorija, nisan ima pojma šta san posrka. Gusti snop dima mu se uzvere uz obraz prema skupljenim kapcima na jednoj strani lica. U drugom oku mu se zrcalila narančasta boja koja je izbijala iz plamena u kutu kolibe. […]

”Kako znaš da nije otrov unutra?” Stalno me skenira i ulazija u moju dušu. ”Neznam!” Istinu san govorija, nisan ima pojma šta san posrka.

Gusti snop dima mu se uzvere uz obraz prema skupljenim kapcima na jednoj strani lica. U drugom oku mu se zrcalila narančasta boja koja je izbijala iz plamena u kutu kolibe. Oko vrata zamotano čupavo krzno repa majmuna koji mu je sidija na ramenu i blaženo drijemao. Bili dim se uvlačija u duboke usjeke u njegovoj koži. Bore koje su nalikovale na ožiljke zadobivene u nekim brutalnim ratovima.

Starac se nakašlje i odšeta do ognja. Pozove me tihin glason sa smiješkom malog diteta. Sili smo uz vatru i zadublili se u nju. On tvrdim dlanovima dograbi jednu tamnu posudu i povuče je prema sebi. Ulije toplu tekućinu u oblu glinenu čikaru (šalicu) i stavi je na zemljani pod isprid mojih bosih nogu. Sudare nam se pogledi.

Jebena si faca. Neman ti se šta pretvarat. Doša san odi da bi od tebe učija. Da bi naučija stvari o džungli, ali ne triban ja otvorit usta da bi ti to zna, zar ne stari lukavče?

Majmun zaskviči i premjesti se na drugo rame, a vanka pljusne kiša i rastjera crne kokoše sa bilin pjegama. Gvinejska kokoš ili Biserka. Uzmen topli napitak u ruke i prislonin ga ustima. Srk. Užasan okus, mora biti nešto zdravo kad je ovako odvratno uh.

“Kako znaš da nije otrov unutra?” Stalno me skenira i ulazija u moju dušu.

“Ne znam!” Istinu san govorija, nisan ima pojma šta san posrka.

Ništa mi ne odgovori, samo nešto sebi u bradu prozbori, više je izgledalo da se dogovara sa majmunom na svom ramenu nego sa samim sobom ili sa mnom. Ulije i sebi tekućinu gorkog okusa i otpije gutljaj-dva. Podigne se na krive kvrgave noge. Pucalo mu je iz kostiju toliko da san ja pokraj njega jasno mogao čuti taj zvuk.

”Ostavi sve šta si ponija sa sobom, ovdi u kolibi i prati me!”

Ovo nisan očekiva bome. Da ostavin sve, pa i opremu za preživljavanje?! Ni posudu za vodu, ni nož, ni kompas. Hmm, nije mi drago, al ko san ja da mu solin pamet?

Izašli smo na kišu. Majmuna je ostavija u kolibi. Beštija je negodovala, pokazivala zube i ispuštala lude zvukove. Krupne kapi su nas odma potpuno smočile. Bili smo gotovo goli. Ja u havajkama za plažu, a on u nekoj odrpanoj marami zamotanoj oko struka. Pričeka san ga nekoliko momenata dok nije izaša sa par stvarčica okačenih po sebi. Puhaljka, strilice, neka pletena borša (torba). To je bilo sve! Zaputili smo se u srce prašume koja se protezala preko granice dvi zemlje. Costa Rica i Panama.

Nožni prsti mi propadnu kroz meko blato ispod gnjilog lišća. Kaže mi starac da dobro otvorim oči da ne nagazin na terciopela (baršunasta kopljoglavka), nasmijan mi kaže kako bi me jako bolilo, onda bi gleda kako mi se rane otvaraju oko ugriza i na kraju bi krepa u agoniji. Kaže na kraju: ”Bolje je ne stajati na nju.” Naceri se srdačno i nastavi šetati kroz zelenilo koje nas je gutalo.

Iskreno neman pojma ko je luđi odi, on ili ja šta ga pratin. Stvarno kad bi me ugrizla kakva otrovnica ovako sitan čovik me nikada ne bi izvuka iz ovog raja. Sa svojih pedesetak kila i sitne građe, bez obzira šta je bija žilav ka loše skuvana govedina, nebi me moga pomaknit niti desetak metara. Naravno da san ga odlučija pratit, pa zato san i doša amo. Ako me ima ugrist ta zmijurina neka me ugrize.

Hodali smo cili dan i ništa nismo naučili. Prid mrak je počeja radit sklonište od listova i šiblja. Napravija je jedno maleno. Ovo je bilo samo za njega, a di je za mene? Dobaci mi svoj nož i kaže: ”Za tvoje dobro bi bilo pametno da si pažljivo gleda kako san ja ovo napravija.”

Srića moja šta san ga stvarno upija dok je radija pa je i moje sklonište ispalo relativno dobro.

‘Večeras će jako padat kiša, krov ti nije dobar. Biti ćeš mokar, al ne brini, ti voliš kišu.”

Tako je i bilo, dok nas je pljusak poliva stalno mi se ruga jer je moj veliki nezgrapni ležaj propušta poviše nogu. Njegov nije, čak je ima i malenu vatricu koju je prije zapalija sa upaljačen. Ponos koji je nosija sa sobom. Od ono malo stvari u njegovoj borši, bija je duvan kojeg je volija pušit. Gleda me stalno. Promatra kako drhtin od studeni i uboda komaraca.

Ujutro je razmontira improvizirana skloništa i nasmijan mi reka:

”Nastavljamo. Jak si u glavi i tilu.”

Uf, nadan se da si u pravu!