……ne triba biti veliki filozof, pametan ili genij! Dovoljno je volja, ljubav prema majci prirodi i sjemenka….. Sertao je suva savana. Kiša nije baš uobičajena pojava. Vegetacija je oker ili žuta. Prašnjava zemlja je žedna, žudi za kapljama. Kišne kapi, znoj, suze, urin, bilo šta. Prisloniš li uho pažljivo uz njena pluća, čuti ćeš tiho […]

……ne triba biti veliki filozof, pametan ili genij! Dovoljno je volja, ljubav prema majci prirodi i sjemenka…..

Sertao je suva savana. Kiša nije baš uobičajena pojava. Vegetacija je oker ili žuta. Prašnjava zemlja je žedna, žudi za kapljama. Kišne kapi, znoj, suze, urin, bilo šta. Prisloniš li uho pažljivo uz njena pluća, čuti ćeš tiho struganje suhog umornog zraka. Za doći do vode, moraš se zavući duboko u njenu utrobu. Spustiti se nekoliko svojih dužina da bi dosegao vodu upitne kvalitete. Konstantno si žedan i jadan dok koračaš ovim zlatnim krajolikom. Vitar diže prašinu i puni ti suhe oči. Grlo je puno iste te prašine koja stvara kit, kojim polako zatvara dišne putove. Hroplješ, pokušavaš ispljunuti ljepljivi kit iz skupljene gubice. Svo raslinje je dračljivo, bodljikavo i negostoljubljivo. Dok sam brisa jadni znoj sa čela, pomislija san na afrički ”bush” koji je bija sličan. Pustinjske dine su ipak ostavljale drugačiji dojam i zabrinutost. Tamo se hoda kroz svemirske pejzaže di se i ne nadate nekom životu. Sertao je varljiv, naoko izgleda kao milosrdan, kao da ima života i tako potrebne vlage, međutim to je sve samo ne istina. Onog trenutka kada vidite oblak prašine koji vam ide u susret ne radi se o pustinjskoj oluji već o krdu goveda koje tumaraju suhilom zapjenjenih gubica.

Pratit njih do vode nije bilo pametno, jer sam se našao u mlakoj, blatnoj i nepitkoj mlaki u koju se krdo iskenjalo, ispišalo i izbalilo. Nekada podivljali konji protutnje pored vas, izluđeni od obada i nemilosrdnog sunca. Uvik san se pita što se dovraga dogodilo sa stablima u ovom kraju. Da ima više stabala bilo bi više i kiše, bilo bi više vode i automatski života. Vidija san da može kokosova palma, mango, kaju ( kažu ), abakaxi ( ananas ), biljke kojima triba voda. Naravno da su bile uz imanja koja su ih dojila.

Zbog capoeire angole sam se vraća u ovaj kraj, naravno ne zbog lipote ili ičega sličnog. Ovo je bija ružan kraj, sa bahijcima, stokom i konjima. Međutim moj meštar je živija u srid sertaa i svake godine bi organizira susret angoleirosa kod sebe na ranču. Taj događaj je bija lip šta se tiče same capoeira angola vještine, ali ostalo je bilo bez veze.

Spavat okružen šatorima iz kojih se hrče, stajati u redovima za hranu, slušat feminizam i rasizam stalno i konstantno i nje baš zabavno. Najgore od svega je bija jedan mali zahod na 150 ljudi. Isto tako jedan maleni tuš za toliko ljudstva. Vodena restrikcija je svima dana na znanje, ali neke žene su jednostavno sebične i kad uđu ispod tuša bezobrazno troše vodu ne mareći za druge. Kao da samo one moraju biti čiste. Uvik san se pita kolika je to fonja koju moraju sprat kad su toliko bezobrazne. Stvarno je bila ogromna razlika između muškog tuširanja i ženskog. Muškarac uđe minut doslovno, smoči se, nasapuna i ispere. Gotovo, next! Žena uđe i troši li vodu troši. Užas. Samo korištenje zahoda je bilo užas, kad god bi ti došlo uvik je bija zauzet. 150 ili više raznobojnih guzica je svaki dan sidalo na njega, voda je bila slaba i problematična tako da i nije odvodila to sve kako to radi u našim domovima. Sve san svatija već nakon nekoliko minuta i izbrisa te opcije. Jednostavno san to sve obavlja izvan ranča, daleko u suvom sertau, među obadima, kravljom balegom i zmijama. Isto je bilo sa tuširanjem. Odlazija san do jednog pojilišta i tamo se plastičnim bokalom poliva.

Šta se tiče samog kaka i pipi to san radija na posaban naćin. Ovo nije nešto novo na mojim putovanjima, jer nema kontinenta di nisan ovo uradija više puta. Ujutro bi se diga, poija voće, skupija te sjemenke i sjemenke koje san dan prije oglođa. Ponija bi nekoliko listova kažua sa sobom, otiša bi daleko od meštrovog posjeda, uvik na isto misto. Iskopa bi rupu, ubacija sjemenke unutra, zatim bi se istovarija i uredno sve to zatrpa suhom zemljom. Nakon svega bi se popiša na sve i otiša. Ne triban govorit za šta su mi listovi služili. Taj ritual san radija uvik na istom mistu danima. Nakon godinu dana san se sra u šumici raznih voćki visine do mojih kolina. Druga godina su bile do struka i naravno one mlađe do kolina. Nekoliko godina sranja u sertau i ima san malu šumicu u kojoj san se moga sklonit i srat skriven. Zadnji moj posjet toj serani je bija super, te godine je sertao bija kišovit. Netipično za taj kraj, ali kako smo uništili prirodu i tamo je klima poremećena. Šuma je bila viša od mene, mlada stabla kišom natopljena su izgledala zdrava i snažna. Iskopa san rupu, čučnija i pogleda u ta raznovrsta debla. Pomislija san kako i iz sranja nešto lipo može izaći samo ako se radi sa ljubavlju. Kad se sitim samo koliko san stabala posadija po svitu srce mi zatitra. Šuma je život, šuma je voda, a mi glupi ljudi umisto da sadimo, mi samo uništavamo i glođemo. Ako nam se ne promini kolektivna svijest sve ćemo uništiti. Neće nam ni plemenito sranje više moći pomoći! Pogleda san kroz lipa mlada stabla i ugleda skupinu zloslutnih lešinara na obližnjem stablu. Strpljeni čekaju naše gluposti.