2Jako teško je bilo napustiti raj i vratiti se u samsaru, ali pustija san sudbini da me vodi…. … tako je i bilo, odma san se uvatija rada oko skloništa. Ispod nekoliko kokosovih palmi i jednog velikog gustog stabla san počeja dizat konstrukciju. U roku nekoliko uri (sati) san napravija lipu sojenicu, podignuta od poda […]

2Jako teško je bilo napustiti raj i vratiti se u samsaru, ali pustija san sudbini da me vodi….

… tako je i bilo, odma san se uvatija rada oko skloništa. Ispod nekoliko kokosovih palmi i jednog velikog gustog stabla san počeja dizat konstrukciju. U roku nekoliko uri (sati) san napravija lipu sojenicu, podignuta od poda sa ispletenin krovom od palminog lišća, moran se pohvalit da san to jako dobro napravija i jedva san čeka ponovnu kišu da vidin prokišnjava li.
Uša san ponovo u more i naumija ulovit ribe. Išlo me, ulovija san dva lipa bokuna u plićaku do kolina. A sriće, muko moja! Ovaj dan je sunce pržilo ka ludo i vidija san da ću ponovo moć upalit vatru. Tako je i bilo. Navika san se na pješčane muhe koje su ko vampiri napadali. Brige off total.

Ništa mi nije falilo. Sritan, hmmm možda koja guzata crnkinja da naleti to bi bija potpuni zion ;). Haha, ništa od crnkinje, u biti niti jednog čovika nisan vidija danima, a di je bija najbliži nisan ima pojma. Kada bi se uvuka u šumu niti jedan ljudski trag nisan pronaša, na morskoj pučini nisan vidija ni broda, ni ikakvog plovila, a nebom nije ništa letilo osim tica. Niti jedan zvuk osim prirode nisan čuja. Nisan se moga požalit.
Dani su prolazili, a moje zadovoljstvo je raslo, svatit da živiš u prirodi i od nje, da nisi ovisan o butigama (prodavaonicama) i kupovnoj hrani je neprocjenjiv osjećaj. Istina jedan dan nisan uspija ulovit ribu, jbg nije me išlo taj dan. Sve šta san gađa san promašija. Taj san dan gladova čak i pola drugog san bija samo na kokosu. Medjutim, to su slatke brige i nisu dugo potrajale. Otkrija san novu poštu, podvodni greben di su se skupljale ribe. Ponovo san lovija i sve je bilo u redu.
Zanimljivo je i bilo da krov moje nastambe nije prokišnjava bez obzira koliko pljusak bija jak. To je ritkost, očito san strpljivo ispleja i pokrija ležaj. Svaki dan san ga popravlja i stavlja dodatno lišće na njega. Na suncu san sušija drva i onda ih čuva ispod krova da ih iznenadna kiša ne natopi. Vatru san zapalija na nekoliko kamenja u dnu mog kreveta tako da je i ona bila zaštićena i ispod krova. Dim je taman lebdija povise mene kad bi spava sta je pomagalo kontra komaraca.
Nije mi bilo dosadno nisam bija usamljen, ovakav život stalno zahtjeva nekakav rad: skupljanje drva, hrane, branje kokosa, lovljenje ribe, popravljanje nastambe i održavanje vatre. Sve mora bit dobro izbalansirano da se ne zeznete. Na primjer, kad iden u ribolov uvik stavin debelu granu u vatru koja ne daje veliki plamen nego tinja u žeravici, jer u ribolovu znam dugo ostat i ne želim izgubit vatru. Bija san crn, zdrav, sit i sritan. Nisan još uvik pomislja na povratak u civilizaciju.

Otišlo je ovo predaleko, počeja san razmišljat o rađenju zamki za rakove, iako nijednog nisan vidija. Međutim nada san se da bi ih moglo bit u ovom spoju pržine (pijesak) i kamena. Tija san ulovit jastoga, hahahaahah, koji su to snovi! Tija san ulovit bilo kakvog govnara da sa njim probam ulovit hobotnicu, ma svašta mi se motalo po glavi.
Osjeća san se ka Robinzon koji je odi svojom voljom. Pleja san nekakvu vršu za moguće rakove ispod palme, u jednom momentu isprid mene sleti aracari (vrsta tukana). Prekrasna tica. staja je metar ipo od mene na grani, ljula se i promatra me. Nešto ga je intrigiralo, jer se nije mica. Činija mi je društvo nekoliko minuti. Pomislija san kako je ovo puno bolje od televizije, čak i od programa koje je odabrao Dželo Hađiselimović.
U jednom momentu aracari je poletija i sletija deset metara od mene. Već san se bija oprostja od njega, al se kurbar opet vratija na istu onu granu metar ipo od mene. Opet sta i gleda me. Nakon minutu opet ode na onu istu granu 10 metara od mene. Pomislin pizdariju, oće da ga pratin, hahahaha. I tako se dignen bacin debelu biju u žeravu i odema za ticon. Pratija san ga, sad je li on biža od mene ili me stvarno vodija je enigma za koju neman odgovor.
Uglavnom nakon nekih po ure san doša do stabla vodene jabuke. Veliko stablo, prekrasno voće. Ima okus po laticama ruža. Ala gušta (zadovoljstva), pomislija san. Aracari se zadrža na stablu i ija voće, ja san nabra desetak jabuka i vratija se u logor. Zahvalija san se svom pernatom prijatelju i zadovoljan nastavija plest košaru.
Sljedeće jutro san se probudija u zoru i zamislite koga san vidija na rubu svog ležaja. Pernatog prijatelja! Ovako je to bilo, zna san di je stablo krcato vodnim jabukama, oko mene je bilo kokosovih oraha da ih nisan moga popit i pojist da živin ode godinama, svako malo bi ulovija ribu, rakove možda, hahahaha. Malo me gnjavilo stalno održavat vatru al budući da je to bija jedan od svakidašnjih poslova nije mi preteško padalo.
U jednom trenutku san pomislija kako ću ostat ovde zauvik, izgubija san totalno želju vratit se u civilizaciju. Ništa od Babilona mi nije falilo. Čutija san se ispunjen i blagoslovljen. Uvik mi toplo, sunce me grijalo more i šuma me hranili i pojili. Ne znan možda ne bi ima ništa protiv da mi bane Serena Williams ili Eva Mendez pa da napravimo malo pleme gologuzana u ovoj prašumi. Hmm to su puste želje međutim može se i bez toga.
U jednom trenutku san pomislija kako ću ostat ovde zauvik, izgubija san totalno želju vratit se u civilizaciju. Ništa od Babilona mi nije falilo. Čutija san se ispunjen i blagoslovljen. Uvik mi toplo, sunce me grijalo more i šuma me hranili i pojili. Ne znan možda ne bi ima ništa protiv da mi bane Serena Williams ili Eva Mendez pa da napravimo malo pleme gologuzana u ovoj prašumi. Hmm to su puste želje međutim može se i bez toga.
Vratija san se vrši i bacija je u more. Dok san to radija sinilo mi je da od suvih grana koje su bile svugdi uokolo po šumskom podu napravin ogradu u plićaku. Ogradu koja ce ribama priječit put i lagano ih usmjeravat u vršu. Kolac po kolac pa pleter od palminog lisca i zabavlja san se sa ovim cili dan. Toliko san se unija u to da san zaboravija ić u ribolov. Osjetija san glad i prenija se iz meditativnog posla. Uf, neman ništa za pojist danas, pomislija san ko ga jebe, al moran svaki dan jist…

Ispunjen čovik u zagrljaju majke prirode san bija. Vjerojatno nisan dobro mirisa za uobičajene pojmove, al nije ni bilo nekog ko bi me njušija, more me kupalo, jedan put san nabra masu kokosa i otušira se u toj vodi. Ma bija san sladak sam sebi.
Ona improvizirana ograda u moru je urodila plodon. stvarno je funkcionirala. Više nisan triba nabijat ostima ribu, već bi je samo pokupija iz košare. Sve je to izgledalo drljavo (neuredno) i improvizirano, nisan ja bija neki pletač, al je funkcioniralo. Bilo mi je lipo, jako lipo, međutim ponovo san osjetija poriv da se maknem, da nastavim lutat, pa makar samo do sljedeće plaže.
Vrtilo mi se po glavi šta bi moglo bit iza one punte (rta) tamo. Međutim osvrnija bi se vidija svoj mali kamp i svoju rajsku plažu i reka ko ga jebe, pa odi mi je lipoooooooo. Ulazija san dublje u šumu, vodeći računa da se ne zagubim, ostavlja san lagano jasne tragove po kojima bi se vraća na plažu bez problema. U gustoj prašumi se jako teško orijentirat i jako lako izgubit u gladnom zelenilu.
Bija san lovac i skupljač, baš ka šta smo svi to nekada bili i to me veselilo. Naletija san na bou, udav dug 4 metra, debel po sredini ka moja bedra. Pomislija san kako je to masu mesa i proteina, kako neću morat lovit ribu, ali zmija je toliko bila lipa zdrava i mirna, da san si reka kako se ne isplati ubit je. Gladan nisan i na kraju krajeva nije da preživljavam, ja odi živim super komotno. Neka zmija živi svoj život.
Tako san nastavija živit; more, šuma nebo, ništa i niko mi nije falija. Svoj maleni kutak i raj. Idilu mi je prekinija zvuk kaića (brodice), pogleda san na pučinu i vidija ribara sa slamnatim šeširom na glavi. Vozija se po rubu valova nekih 400m od moje kućice. Pomislija san ako me ne vidi i produži to je znak da ostanem odi, ako me vidi i dođe do mene to je znak da se maknem. Sidija san u sjeni i gleda u brodić.
Nakon nekoliko trenutaka san skužija da san primjećen i da se uputija prema meni. Kad je doša pozdravili smo se i nasukali kaić na salbun (pijesak). Pročakulali (porazgovarali), čudija se kako san toliko tu i kako mi je lipo. Odlučija san se maknit, razmontira san svoju improviziranu nastambu, sve vratija kako je bilo, maka san i ogradu za ribe, otpleja košare. Tribalo mi je neko vrime da sve vratim i zameten bilo kakve tragove moga prisustva na ovoj plaži.
Ribar je pričeka i divija se tome šta ništa za sobom nisan ostavija. Krenili smo sa brodićem tamo di je on želija, a mene je baš zanimalo di mi to idemo. Došli smo u idilično ribarsko misto. Male drvene kolibice su se nagurale između debala kokosovih palmi. Morski vitar je godija.Ljudi su bili siromašni, ali sritni. Živili su potpuno od mora.
Iza kolibica je bilo malo obradive površine di su imali par biljaka, mahom kukuruz juka i batat. Šuma im je čuvala leđa. Bija san pozvan ostat sa njima, ponudili su mi dom, međutim ja san ipak nekako odlučija spavat ispod neba. Gotovo gol i bos san tumara po selu i oko njega u kratkom roku san vidija sve sta san triba vidit.
Igra san se sa dicom po plićaku. Poija san lipu ribu koju je jedna fina stara debeljuca ispekla. Uz vatru u jednoj kolibi san besidija (razgovara) sa njima. Pomislija san i ovi ljudi lipo žive, ali ne onako kako san ja živija do tada. Pala je noć i otišli smo na spavanje, osta san između dvi palme i i ugodno se smistija. Nebo je bilo vedro i prepuno zvizda, vitar nije staja, a valovi mi pivali tako lipo da san ubrzo zaspa. Šta ima lipše nego zaspat uz pismu mora i morskih sirena?
Probudija san se rano, prije ostalih, od nekoliko grana i listova san ispleja malu lutku koju san in ostavija na mistu di san spava, moja mala zahvalnost. Pokupija san prnje i nastavija svoj put uz obalu. hodat ću koliko god buden moga, da šta dalje iza sebe ostavim ovu civilizaciju, iako kažem – lipa je bila…