Virova san da će ovaj Tarzan kad tad naletit na svoju divljakušu. Neku ženu koja ima muda, koja želi u divljinu, koja se ne boji buba. Takva bojin se ne postoji. Pomirija san se sa tim. Putovat sam je preveliki gušt. Jednostavno ovisite sami o sebi, niko vas ne usporava ili ubrzava. Nitko ne plače, […]

Virova san da će ovaj Tarzan kad tad naletit na svoju divljakušu. Neku ženu koja ima muda, koja želi u divljinu, koja se ne boji buba. Takva bojin se ne postoji. Pomirija san se sa tim.

Putovat sam je preveliki gušt. Jednostavno ovisite sami o sebi, niko vas ne usporava ili ubrzava. Nitko ne plače, jauče, zapomaže… Nitko vas ne živcira. Sam si svoj majstor i uradiš ono šta želiš. Ako patiš, patiš sam i smiješ se patnji. Veseliš se stvarima koje te vesele. Ne bojiš se jer si odbacija strah na putu.

Nisi umoran od maratonskih pješačenja jer si spreman za to. Nemaš jutarnje rituale bez kojih ne možeš. Nemaš ovisnosti o ničemu šta ti može nedostajati na putu. Spreman si krepat, umrit, bit ubijen, proždran negdi u divljini. Spreman si se razbolit i strunit ispod kojeg stabla. Spreman si da te pojide krokodil ili brzac odnese. Na sve si spreman.

Nekoliko puta san iša na put sa prijateljem. Uvik je ispala katastrofa. Uvik se uspostavi da ti ljudi budu razočarani u mene. Nazivaju me robotom, hladnim, surovim, nesalomljivim i tvrdoglavim.

Jedan put je moj kompa potrošija sve šolde (novce) prvi tjedan pa sta vršit pritisak da se vratimo sa putovanja. Drugi put je doveja prostitutku u sobu jer je nije ima di mrknit iako je bija dogovor da se to ne radi. Prostitutka u sobi di živimo je uvik rizik od krađe itd. Ta ista kurbača se poklala sa njim i stukla moj laptop od pod. Najgore od svega šta san ima dosta neprocjenjivih fotografija u njemu. Izgubljene zauvik.

Onda san iša sa bivšom na put, koja je trošila više nego stari dizelaš i ugrozila moje putovanje.

Zadnji put san otiša na put sa prijateljicom koja je bila rob jutarnjih navika. Španjulet (cigara) i kava. Nije mogla podnosit duga putovanja ni marševe sa teškim rancima na kostima. Nije podnosili loše vremenske uvjete… itd, itd. Posli tog puta san reka nikad više sa nikim.

Međutim uvik san težija imat dobrog suputnika. Virova san da će ovaj Tarzan kad tad naletit na svoju divljakušu. Neku ženu koja ima muda, koja želi u divljinu, koja se ne boji buba. Takva bojin se ne postoji. Pomirija san se sa tim.

Moja žena, Chokolatita, nije zaljubljenica u moj način putovanja. Bila bi sritnija u nekom resortu na ležaljci uz bazen i tirkizni ocean, ali ona prati. Ona se trudi. Ulazi van konfor zone. Istražuje, boji se ali gazi naprid. Spava u šatoru iako joj nije gušt ka meni. Kad je preekstremno onda me “pušta” samog. Međutim sritna je vidit mene sritnog.

Umre o straja kad nestanen ispod površine mutne vode, kad me poklopi oceanski val, kad uronim u more prašumskog raslinja ili kad veselo skakućem po rubovima provalija. Grinta, beštima (psuje) mi sve po spisku, ali veseli je vidit me sritnog.

Ono šta veseli mene je dijeljenje ZION momenta sa nekim koga volin. Podilit taj ushit, tu energiju sa dragom osobom nema cijenu.

Ona nije divljakuša, nije savršen suputnik, ali iskra u njenom oku kad joj pokažem ZION je savršenstvo. Senzacija zbog koje se isplati pretrpiti i izdržati. U ZION trenutku moja draga brzo zaboravi slomljeni nokat, nedostatak tuša, ubode insekata, umor, glad i žeđ. Nekako sve nestane ka rukon odnešeno.

Prekrasan osmjeh na tom prelipom licu je vjenčan u mojoj glavi.

Fala ti majko prirodo!