….svaki put kad pogledan u lice Indijanca sram me zato šta san iz Europe, iako Španjolac nisan, ovako bradat i bil ih sigurno podsjećan na te krvoloke koji su davno sve opljačkali i pobili……… Odma nakon koncerta san sija na avion i zapizdija za Peru. Lipa zemlja u koju san se rado vratija. Tolika krila […]

….svaki put kad pogledan u lice Indijanca sram me zato šta san iz Europe, iako Španjolac nisan, ovako bradat i bil ih sigurno podsjećan na te krvoloke koji su davno sve opljačkali i pobili………

Odma nakon koncerta san sija na avion i zapizdija za Peru. Lipa zemlja u koju san se rado vratija.

Tolika krila još nikad nisan vidija do sada. Teško mi je bilo procjeniti kolika su zapravo bila, ali ova tica ima reputaciju največeg letača na planeti, tako da se radilo od tri metra od vrha pera do druge bande ( strane ). Nebo je bilo potpuno plavo kad san pogleda sa planine u njega. Prije svega nekoliko dana san gleda u sivo more , sivo nebo, smog i gužvu. Pobiga san u Ande , pobiga san u potrazi za Zionom.

Sletija san u sivilo nadajući se da ču uživati na plaži, da ću surfat u oceanskim valovima. Pogleda san u mrko nebo koje mi se skoro posralo na glavu, pograta se po guzici i reka: ”Jebeš ovo sranje.” Vratin se u zračnu luku i oden do šaltera. Kupija san kartu za Ande, za Cusco za frišku ariju ( svježi zrak ). Dok san letija iznad tih moćnih planina deboto ( skoro ) san osjeća krila koja su izrasla iz mojih leđa. Umislija san kako zrak struji kroz njihova pera, kako mi oči suze zbog vitra, kako san slobodan u moćnom ogrtaču oko majke zemlje, kako me struje nose di god one žele. Gleda san te utore, te brazde u tom starom gorju. Bile kape na njihovin vrhovima. Ožiljke koje su stvorili dvonožni konzumatori vrste koja je samo fizički nalik na moju vrstu. Ne želim se svrstati u vrstu koja uništava prirodu i životnu esenciju ove planete. Ako se oni nazivaju ljudima, onda san ja nešto drugo. Zionac. Uskoro me blagi udar u asfaltiranu pistu vrati u realni svit. Avion ( zrakopolov ) je usporava i na koncu potpuno sta.

Izaša san iz aerodroma ( zračne luke ) i sučelija se sa uvik ”gladnim” taksisima. Kažu da je centar daleko, ja se nasmijen i odgovorin kako je lip dan za šetnju. Tako je i bilo, sunčan dan, tek samo negdi daleko ispod jedne od planina je debeli oblak proliva kišu po žednom polju. Lagani vitar me pomazi po licu i krenem odlučno prema centru. Za nekih pola sata bija san u starom centru grada, pronaša jeftini smještaj i ostavija stvari na trošnom krevetu i izaša ponovo na kalu ( ulicu ). Udahnem dobru planinsku ariju ( zrak ) i krenem šporkon kalon ( prljavom ulicom ) prema egzotici koju san tražija. Nakon nadvožnjaka skrenem u par uskih kala ( ulica ) i izađen na proširenje sa mnoštvom uličnih prodavača. Voće i povrće svih vrsta, očerupane kokoše, iskasapljene životinje, krv, mesina i smrt svugdi izmišani sa priprostim, jednostavnim životom utkanim u bore indijanskih lica koji rade ono šta su naučili tokom života. Jedan od Indijanaca iza mene izvuče kitu i stane pišat priko jedne kamene ograde. Bez pardona isprid svog tog svita, bija san u iskušenju okrenuti kameru prema njemu i zabilježiti nešto šta je za Evropljane nevjerojatno. Kako je život jednostavan odi, baš me zanima kako bi se ponija da mu se prisralo. Vjerojatno bi svuka gaće i čučnuo na istom onom mistu, obavija šta bi ima i ljaminom dlakom obrisa guzicu.

Nasmija san se sam sebi na te lude misli i produžija dalje kroz mješavinu života i smrti, smradova i mirisa, životopisnih ulica ovoga karakterističnog grada. Zgrabin bocadillo bananicu i ubacin je u kljun. Uh kako volin ove male banane. Drugačijeg su okusa i teksture od onih na koje smo navikli tamo negdi priko atlantika. Popijen nekoliko gutljaja vode i uputin se uzbrdo. Grad je zarobljen u crkve, zašto imaju toliko crkvi. Brate mili previše ih je iako su lipe. Nađen se okružen crkvama na jednom velikom trgu ”Plaza de armas”. Gledajući te crkve do uha su mi doprili krikovi Indijanaca i Indijanki. Scene koljačine nedužnih, silovanja žena i otimačina zlata po kojeg su Španjolci došli. Naježin se priko škine ( kralježnice ) i kliznem preko jedne kale dalje. Ko im je da pravo da dođu ovako daleko, poubijaju, porobe i otmu? Ko je tim ljudima da pravo da šire smrt među domaćinima? Ko in je da pravo da zabiju križ tamo di križu misto nije? Ko? Dan danas se radi isto! Jednostavno ne mogu gledat u sve ove crkve i ne mislit o toj nepravdi. Padne mi na pamet Meksiko. Puebla grad u sredini zemlje. Velika crkva na brdu. Dođu turisti pa joj se dive. Meni se gadila jer je izgrađena na brdu, brdu koje je nastalo tako šta su zatrpali indijansku piramidu. Dan danas ne razumin zašto je ne premjeste negdi i otkopaju piramidu koja ima sto puta veće značenje od te crkve. Očito da u ovom svitu nešto ne štima. Čudni su prioriteti današnje civilizacije. Gomila se laž na laž, šund guši umjetnost, glupost poražava inteligenciju. Ovce bleje dok se hijene debljaju.

Zvizde su se počimale nazirati na sve tamnijen nebu. Život na kali nije kalava ni malo ( intezitet života na ulici se nije smanjiva ) . Ljudi su poput mrava i dalje pokušavali doći do hrane. Kupovina i prodaja. Očerupana kokoš, sklopljenih očiju i obišene glave na kraju dugog naježenog vrata i govnastih prstiju u tamnim rukama veselog Indijanca. Napravit će njegova Indijanka dobru juhu, nahraniti će svoje pačiće opet isto ka i jučer. Imat će snage za sutrašnju borbu. Sidnen na kameni blok i uvalin bananito među vilice. Gledan trokutaste starice sa minijaturnim šeširima na vrhu glava kako skupljaju svoju verduru ( zelenilo ) i lagano se kupe prema svojim kućama. Ko zna di žive i u kakvim uvjetima? Ne bi ih tija vriđat, al mi se čini da ovi ljudi i ne koriste vodu za kupanje. Nekako mi izgledaju da se kupaju možda jedan put godišnje. Poput mnogih ljudi diljem planete. Nije to ništa čudno i puno puta san se zapita jeli to bolje ili gore od onoga kako mi rasipamo vodu. Kako je zagađujemo sa sto sapuna i šampona. Ko je u biti bolji za prirodu nema nikakve dvojbe. Ko bolje miriše, također nema dvojbe. Kada su se napokon pokupili sa ulice iza njih su ostale hrpe smeča. Ona teorija kako su Indijanci najbolji ekolozi na svitu, ne vridi za ovo pleme. Prokleta plastika je zarobila cilu kalu ( ulicu ).

Podignen se sa svoje stine i zapuhne me snažan vonj urina. Odmaknem se od tog mista i krenem prema svom skromnom smještaju dok me noć obavijala. Pogledom potražim kantu za smeće, da mogu koru od banane ubacit u nju, ali nigdi je nije bilo. Ni po ure nakon toga nisan naiša na nijednu kantu za smeće. Možda ih uopće i nemaju u gradu. Napokon ugledan mrvu zemlje šoto ( ispod ) jednog kržljavog stabla. Iskopan malu rupu i u nju ubacin kore od banana.

Zadovoljan krenem prema svojoj buži ( rupi ). Friško ( prohladno ) je, ne pada mi na pamet pod ladan tuš jer tople vode u mom smještaju nema. Odi se i ne znojin, tako je ,previsoko je za to! Možda se zato i Indijanci ne kupaju ćesto. Friško i bez znoja. Utonija san u san zavaljen u tuminastom krevetu. Život je baš dobar.