Azija: Zlatna kiša

….ponekad imamo toliko sriće da u srid Babilona osjetimo dašak Ziona koji dođe sa neba ka blagoslov…..

Magla je imala gustoću pudinga od vanilije. Ovila se oko svih nas dok daška vitra nije bilo. Okolna stabla i palme jedva su se nazirala dok im je u poleđini sunce kosti grijalo. Izlazeće sunce dalekog istoka. Jutarnja svježina nam je punila pluća dok smo radili usporene i kontrolirane pokrete u obližnjem parku. Velegrad se još nije probudija, auta još nisu zakrčila asfaltne putove. Mogla se slušati priroda koja odavno bila istisnuta iz ovog betonskog pakla iz ovog užurbanog Babilona.

Kontrolira san disanje, rad srca i mišića. Bija san sam iako u društvu dvadesetak vježbača i vježbačica. Stari, mladi, lipi, ružni, zgodni , nezgodni, svi smo bili isti. Moje ravne oči uz njihove kose uopće nisu stršale. Odavno san prihvatija da smo svi isti, da rase ne postoje, da nas samo razdvajaju i dozvoljavaju Babilonu da nas lakše kontrolira.

Na ćelavu mi glavu sleti ladna kaplja. Ostanem miran, sleti još jedna i dalje san miran. Sada čitava salva krupnih kapi počne zalijevati park u kojem smo vježbali. Otvorin oči i ugledam prekrasan prizor. Magla se raspršivala, sunce sa istoka se i dalje probijalo kroz granje, a oblak koji se nadvio poviše nas je proliva zlatne guste kapi.

Ostatak vježbača je nastavija raditi svoj Thai chi, i ja naravno sa njima. Međutim nisan tija propustiti ovako lip prizor, ovakav blagoslov i ovakav Zion. Širom otvorenih očiju san nastavija radit te skladne pokrete o kojima i nisan ima previše pojma. Iako san bija u velegradu, opet san bija toliko blagoslovljen da dodirnem majku prirodu, da udahnem njenu svježinu. Probila se kroz smog i doletila do moga nosa. Uspija san bit okupan čistom kišom, pomažen mekom maglom.

Mnogi će popljuvati ove riči i reći uvrijeđeni kako san idiot, ali neka se zapitaju sami sa sobom isprid ogledala. Kad gume od auta zaitiš u riku, ili stari frižider baciš u jezero, ili kada ne paziš u kupovini koliko plastičnih vričica nosiš sa sobom, kad ne odvajaš i ne recikliraš smeće, kad proždireš više nego šta ti triba, kad poločeš više nego šta ti triba, kad grabiš više nego šta ti triba. Umisto da hodaš, voziš itd.

Uf, odluta san malo predaleko…

Završija san svoju vježbu. Pozdravija se sa ljudima i odšeta do žute rike koja je vijugala kroz civilizaciju do slobode. Gleda san njene struje i pomislija. Niko na svitu je zaustavit ne može.